Isplati li se biti sezonac na moru? Odgovor je – zavisi

Mnogim građanima Srbije leto nije sinonim za odmor, već prilika da zarade više novca nego što mogu tokom cele godine u svojoj zemlji. Motivi za odlazak na primorje na sezonski rad su razni: džeparac i sticanje iskustva, podmirivanje troškova stanarine ili kredita, skupljanje novca za neki konkretan cilj (svadba, putovanje, nov automobil), dodatna zarada za izdržavanje porodice, pripreme pred fakultet... U zavisnosti od angažmana, iskustva i talenta radnika (npr. u slučaju kuvara), ali i od same lokacije i vrste gostiju – neretko zavise i kompletni uslovi koje dobija kod poslodavca, odnosno sama plata. Na primer, neće ista primanja niti uslove imati sezonac u Sutomoru i onaj u Porto Montenegru, jer ova mesta privlače drugačije turiste: u ovom drugom, mahom, letuju visokoplatežni stranci, ali i domaći gosti, spremni da plate više za kvalitetnu uslugu. Naravno, izuzetaka uvek ima, ali je ovo neki opšti obrazac.
Sezonski poslovi na primorju – od Crne Gore do Hrvatske i Grčke – postali su atraktivna alternativa radu u domaćim hotelima, restoranima i kafićima, kao i radu na građevini, pogotovo među mladima, studentima i onima bez stalnog zaposlenja. Ljudi iz Beograda i drugih delova Srbije (gde se razvija turizam) leti se, uglavnom, „presele“ u toplije krajeve ili često borave u svojim vikendicama, tako da pada i obim posla, pa i bakšiša. Shodno tome, svakako da su zarade najveći adut sezonskog rada u inostranstvu. Druga olakšavajuća okolnost je nepostojanje jezičke barijere, u slučaju Hrvatske i Crne Gore.
U Crnoj Gori konobar ili kuvar u popularnim letovalištima poput Budve, Kotora i Herceg Novog, mesečno može zaraditi između 700 i 1.200 evra, uz obezbeđen smeštaj i obroke. U Hrvatskoj su plate nešto više, tako da konobari i kuvari s iskustvom primaju od 1.000 do 1.500 evra, a na nekim ekskluzivnim mestima, poput Hvara ili Dubrovnika, zarade mogu ići preko 2.000 evra za šefove smena, bar-menedžere i slične pozicije.
Poređenja radi, prosečna plata za ugostiteljskog radnika u Srbiji iznosi oko 75.000 dinara. U Beogradu je taj prosek nešto veći i iznosi 98.600 dinara. Ipak, treba imati u vidu da Beograd, svakako, nije Srbija, te da ima mnogo mladih ugostiteljskih radnika iz provincije koji jedva dosegnu 400-500 evra mesečno, i to neretko bez uplaćenih doprinosa i sa neredovnim isplatama.
Podsetimo i da je, kada je reč o profilima nižih kvalifikacija, primetan stalni trend potražnje u oblasti građevinarstva, ugostiteljstva i turizma, trgovine, tekstila i uslužnih delatnosti. I dok naši građani odlaze na rad „preko“, u Srbiju dolaze radnici iz Bangladeša, sa Kube, iz Indije i Nepala, kako bi popunili manjak od 20.000 radnika u ugostiteljstvu (hotelima i restoranima), prema konkretnim podacima Udruženja hotelsko-restoraterske privrede Srbije (HORES) iz ove godine.
Šta treba da znate unapred?
Mnogi sezonci iz Srbije tokom jednog leta zarade između 3.000 i 6.000 evra, što je ekvivalent godišnjoj zaradi u pojedinim mestima u unutrašnjosti Srbije i veoma dobar motiv. Ipak, treba imati na umu da se taj novac često zarađuje uz veliko odricanje, fizički napor i bez prava na godišnji odmor ili bolovanje. Dakle, treba biti ili striktno motivisan i imati jasan cilj, ili jednostavno biti prilagodljiv i pomalo avanturista.
Iako su zarade primamljive, sezonski rad sa sobom nosi duge smene, stresan tempo, rad bez dana odmora, pa čak i prevare od nekih neregistrovanih agencija koje u ovom slučaju deluju kao spona između radnika i poslodavca.
Naš savet je da dobro proverite i agenciju i poslodavca, ugovor potpišete pre odlaska i, ako je moguće, idete preko poznatih posrednika ili uz preporuke bivših sezonskih radnika. Posebno se preporučuje dogovaranje sezonskog posla uz obezbeđen smeštaj i obroke, jer biste u suprotnom veliki deo zarade trošili na rentu i hranu.